Iz ugla uposlenice

Kažu završite pravni fakultet kažu da vidite sebe u nekoj velikoj zgradi, kao sto su: sud, tužilaštvo, vlade, ministarstva, kompanije i tako dalje, na mjestima sa udobnim foteljama, koji ce vam osigurati "lijep i lagodan" zivot.

A ja... ja sebe nikada nisam vidjela u nekoj od tih zgrada, možda zbog hladnih zidova ili zbog ozbiljnih faca ljudi koji tu rade, ili zbog nećeg trećeg... ja sam sebe uvijek vidjela u prostoru koji je nepregledan, koji nema zidova, sa neudobnim namještajem ali sa ljudima koji u tebi vide prijatelja, podršku, povjerenje, koje ćeš razumjeti prvo kao čovjek, a tek onda kao neki stručnjak, na mjestu gdje ti onaj papir zvani diploma ne znači ništa ako nemaš u sebi ono što se zove empatija.

I to je bilo daleko od tih zgrada... to je bilo u malim prostorijama, u kojima je bilo toplo, i u kome je odzvanjao smijeh, gdje se širila zahvalnost, pozitivna energija, sloga i nadasve vjera i nada da zajedno činimo male korake za čovječanstvo a velike za sve nas...

Meni je posao moj drugi dom, mjesto gdje trebam provesti 8 sati, sa željom da ne čekam samo kad će sat otkucati vrijeme za polazak kući... mjesto kojem se radujem, mjesto gdje živim život na jedan posve drugačiji način, život različit od onog tipičnog.

Moj posao nije samo moj posao, on je moj drugi stil života, način da u moru lošeg, vidim svaki dan toliko dobrog, da iz svega drugačijeg, izvučem poruku i naučim opet i iznova da se život živi svaki dan, i kako je svaki dan lijep i poseban.

I nije mi žao što nisam otišla putem kojim ide puno mojih kolega, sanjajući "velike" snove, ja sam ostala ovdje sanjajući "male" snove sa velikim ljudima. Ne može to svako ni shvatiti...pa će me nerijetko pitati:

Šta ce ti TO?

Kako možeš raditi TU?

Što se baviš TIM?

A oni nikada možda neće shvatiti da TO mene ispunjava, da TU je moj drugi dom, da sa TIM ja živim, odrastam, učim, hranim se, postajem i uvijek dajem bolji dio sebe, a sve TO se novcem platiti ne može.

I samo im kažem:

Ja sam sretna što radim to što radim, ja volim svoj posao, jer u moju riječ "posao" stane: ljubav, empatija, razumijevanje, učenje, vjera i nada u bolje, i za moj posao nije samo nadoknada novac, tu je i zahvalnost svake one majke koja drži moju ruku kad joj je teško, osmijeh svakog djeteta i osobe koje ispred imena nosi prefiks OSI, kao neku etiketu nalijepljenu na jakni, a daju od sebe sve što mogu dati, nesebično, nevino i ne očekujući ništa zauzvrat, pa to OSI prevedemo kao: osmijeh, snaga, istina; nadoknade su mi sve riječi izgovorene i neizgovorene, djela, zagrljaji, priče, dani, mjeseci ispunjeni uzajamnom brigom, razumijevanjem i poštovanjem... neprocjenjivo.

Svoj angažman, Minela je započela kao volonter u martu 2015, a zvanično i raditi avgusta 2015. godine. Ovakvi ljudi čine DNŠ i ovakvi ljudi čine promjene. Hvala Minela što si s nama i uz nas