"Dnevni centar “Denis” je za kompletnu našu porodicu svjetlo na kraju tunela. Naš autistični sin Davud u Centru je stekao prijatelje, svakodnevno se druži sa svojim vršnjacima, u okruženju je koje ga u potpunosti razumije, gdje se osjeća sigurno i što je veoma važno, ima stručnu pomoć i divno osoblje. Sve na jednom mjestu. Napredak u socijalizaciji, obnavljanju komunikacije s drugima, razvoj novih vještina, osjećaj zadovoljstva i sreće bili su uočljivi već nakon dvije-tri sedmice boravka u Centru. S druge strane, i ostatak porodice se “preporodio”. Dobili smo vrijeme da se posvetimo svemu onome čemu prethodnih 20 godina nismo mogli. Sada imamo više vremena za još dvojicu naših dječaka, koji su vapili za roditeljskom pažnjom. Kako naš sin nije tipično dijete, a tako ni mi nismo tipična porodica, nedostajalo nam je vremena i za druženje s rodbinom i prijateljima. Osim toga, otvaranjem ovog centra, otvara se mogućnost i za poslovni angažman nas oboje roditelja, što ranije nije bilo moguće, jer je našem sinu potrebna stalna briga i pomoć i uvijek najmanje jedno od nas mora biti uz njega... Drukčiji je osjećaj kad znate da niste sami i zaboravljeni. " Roditelj

“Ajman ne vidi, ne čuje, ne kreće se, samo leži, hranimo ga pomoću PEG-a i obavezni smo uvijek biti pored njega. Imali smo period kada je bio bolje i tada je odlazio na druženja u centar, ali sada je vezan za postelju. Često koristimo usluge mobilnog tima – Ajman ima problem s disanjem i tada nam treba hitna, a desi se da se niko ne javlja na telefon, i onda zovemo ‘Dajte nam šansu’. Oni brzo dođu i odvezu nas do bolnice. I ako nas treba prebaciti negdje, odnijeti lijekove i odjeću – uvijek su uz nas. Bilo koji tip usluge da zatražimo, oni su tu: od psihologa, preko medicinske sestre koja dođe da pomogne, do lijekova koje nekada ne možemo naći, sondi, pelena… Sve što mi treba, mogu od njih zatražiti. Nedavno su nam obezbijedili aspirator za Ajmana.“

Maleno srce nije izdržalo, nakon teške borbe sa bolešću, Ajman je preminuo u svojoj osmoj godini...

„Kod njih sam prvi put srela osobe koje imaju slične ili iste probleme. I onda shvatite da niste sami…”, priča Raza i naglašava da Udruženje ima posebno mjesto u njenom životu. “Doživljavam ih kao drugu kuću za svoje dijete: imaju mobilne timove, psihološku pomoć i radionice za roditelje, vode djecu na izlete, u prodavnicu da sami kupuju ili vagaju i plaćaju, vode ih u kafić da naruče i plate sami. Moje dijete tamo može noćiti, ili oni mogu doći kući i biti s njim ako ja imam neke obaveze. Uvijek mogu da nazovem za bilo kakvu pomoć. Imam apsolutno povjerenje u njih, dočekuju me i isprate lijepim riječima.“