“Ajman ne vidi, ne čuje, ne kreće se, samo leži, hranimo ga pomoću PEG-a i obavezni smo uvijek biti pored njega. Imali smo period kada je bio bolje i tada je odlazio na druženja u centar, ali sada je vezan za postelju. Često koristimo usluge mobilnog tima – Ajman ima problem s disanjem i tada nam treba hitna, a desi se da se niko ne javlja na telefon, i onda zovemo ‘Dajte nam šansu’. Oni brzo dođu i odvezu nas do bolnice. I ako nas treba prebaciti negdje, odnijeti lijekove i odjeću – uvijek su uz nas. Bilo koji tip usluge da zatražimo, oni su tu: od psihologa, preko medicinske sestre koja dođe da pomogne, do lijekova koje nekada ne možemo naći, sondi, pelena… Sve što mi treba, mogu od njih zatražiti. Nedavno su nam obezbijedili aspirator za Ajmana.“

Maleno srce nije izdržalo, nakon teške borbe sa bolešću, Ajman je preminuo u svojoj osmoj godini...

„Kod njih sam prvi put srela osobe koje imaju slične ili iste probleme. I onda shvatite da niste sami…”, priča Raza i naglašava da Udruženje ima posebno mjesto u njenom životu. “Doživljavam ih kao drugu kuću za svoje dijete: imaju mobilne timove, psihološku pomoć i radionice za roditelje, vode djecu na izlete, u prodavnicu da sami kupuju ili vagaju i plaćaju, vode ih u kafić da naruče i plate sami. Moje dijete tamo može noćiti, ili oni mogu doći kući i biti s njim ako ja imam neke obaveze. Uvijek mogu da nazovem za bilo kakvu pomoć. Imam apsolutno povjerenje u njih, dočekuju me i isprate lijepim riječima.“

„Iz ‘Dajte nam šansu’ se bore za svakog od nas, susretljivi su, nazovu sami od sebe, imaju mnogo programa, jave se kad god imaju neki sadržaj za roditelje, organizuju psihološke radionice, imaju mobilne timove, medicinska sestra može doći kući i biti s djetetom cijelu noć, može doći i na par sati. Ranije, prije korone, dođu po njega i odvedu ga u Centar na nekoliko sati da bih ja mogla da se posvetim sebi ili nešto svoje uradim”