Iz ugla uposlenice 2

Iz ugla uposlenice 2

Autor: Admin

Otkut ti u DNŠ, a ekonomista?
Kada mi je Ines predložila da napišem ovaj tekst, moje misli su se vratile u prošlost, u vrijeme kada sam upisala studij ekonomije.
Otac jedne moje prijateljice me je pitao šta sam upisala, kažem ja ekonomiju, on iznenađen kaže: ja sam mislio da ćeš ti na pravo. Pitam što misli tako, kaže pa ti se stalno boriš za nekakva prava!
Ali, eto, moj profesionalni put je otišao u smjeru ekonomije.
Prije 5 godina, nakon što sam izborila jednu veliku životnu bitku, dobijam i novu poslovnu šansu u Udruženju DAJTE NAM ŠANSU.
Razmišljam o čudnim, neplaniranim, iznenadnim a opet tako lijepo posloženim životnim putevima. Sjetim se priče sa početka ovog teksta i sve dobija smisao i svrhu.
Dugo sam radila u privredi, realnom sektoru, gdje je posao, prirodno, okrenut komercijalnim ciljevima i to naravno ima svoju svrhu. Zahvalna sam za sva iskustva stečena u privredi koja su mi pomogla da razvijem snažne profesionalne vještine koje sada primjenjujem u svom radu u Udruženju.
Volim svoj posao i nije mi mrsko ujutro ustati i ići raditi, nikad se ne pitam šta će ovo meni, ne pitam jer znam i osjećam da mi treba!
Prvo i najvažnije, osjećam duboko ispunjenje jer radim u organizaciji koja ima pozitivan uticaj na živote onih koji su često zanemareni od strane društva. Biti dio tima koji se bori za prava i bolje uslove za marginalizirane skupine, posebno djecu i osobe s poteškoćama u razvoju, za mene je velika privilegija.
Jedan od aspekata koji me najviše motivira u mom poslu je činjenica da moj rad direktno doprinosi kontinuitetu i razvoju Udruženja. Zbog toga, osjećam da moj rad nije samo rutina, već ima stvarnu, trajnu vrijednost. Kada uspijemo osigurati sredstva koja su nam potrebna, to me ispunjava ogromnim zadovoljstvom jer znam da će naši korisnici imati koristi od tih resursa.
Iako je moj posao vezan za brojeve i finansije, on ima duboko ljudsku dimenziju koja me ispunjava.
Razgovori sa korisnicima Udruženja, njihovi osmijesi i zahvalnost, na mene ostavljaju snažan dojam i daju mi osjećaj da radim nešto značajno. Svaki dan je prilika da se neko dijete ili odrasla osoba osjeća vrijedno i voljeno, a to mi daje snagu.
Nadam se da će moj rad u budućnosti omogućiti daljnji razvoj programa i usluga koje Udruženje pruža. Zajedno sa ostalim članovima tima, radim na tome da stvorimo održiv finansijski model koji će dugoročno podržavati našu misiju.
Kroz sve to, osjećam da sam dio nečega mnogo većeg od sebe – dio tima koji mijenja živote i daje šansu onima kojima je najpotrebnija.
Fadila Tarčin